ponedjeljak, 05.12.2005.
...za tobom neću...
Ne prepoznaše te danas. Oči, koje je dosad trudom većim od sizifovog trebalo usmjeravati i nadzirati. Oči, koje danas same skrenuše, ne vođene umom, preletiše pogledom i krenuše na drugu stranu. Oči, istrenirane da ne vide, da ne čuju, same donesoše odluku u moje ime. Odluku koju je poput pirovih pobjeda donosio razum umjesto njih. Oči, koje danas olakšaše zadatak umu, same otklonivši bol od srca...Nemam volje uvijek sve razumjeti Stalno boriti se, a ne uspjeti Ti ćeš uvijek biti sebi dovoljna Oči, koje su dosad donosile same sebi toliko bola, odlučiše pravilno i pravedno, postupkom na koji sam im zahvalan, postupkom koji vrati vjeru u njih. Pokazaše da još uvijek, mada se to nekad činilo tako dalekim, znaju čiji su dio, i da se znaju boriti za sebe... Oči koje su predugo ličile na prepunjena tamna jezerca, teško očekujući kišno vrijeme, jedva čuvajući silnu vodu u njima... Ne prepoznaše te danas. Oči. skrenuše svoj put na drugu stranu, automatski. I sve bi bilo poput najobičnije priče sa sretnim krajem, da se nije umješao stari pokvareni i podmukli pobunjenik. Dok su se oči okretale, srce je podiglo sve znakove uzbune i opasnosti. Primoralo na samo sebi poznate načine, ta dva zrnca na poslušnost njemu. Okrenuše pogled, natjeravši um da vidi. Jer oči gledaše ali ne vidješe. Odlučiše da ne vide, ali srce, barem malim djelićem htjede drugačije... Sad imaš moju riječ Da neću ti olakšati Ako zbog mene ćutiš ti Malim djelićem sebe, neostvarenom željom ili onim kutkom u kojem se ponos nezaustavljivo gubi, a u kojem nada umire zajedno sa srcem. Tim djelićem natjeraše oči na uzmak, poput iskusnog generala, ali generala koji ne pazi na vlastite gubitke, potpisaše naredbu, natjeraše uz oči, i um, ruke i usta na kapitulaciju vođenu ispraznim frazama... Dok su se um, ruke i usta, zaokupili potpisivanjem ustaljenih primirja, riječim isprazne retorike, oči, postiđene tom svojom neizbježnom izdajom, pokušaveše u svojoj nemoći pronači izgovor, razlog ili opravanje za svoj postupak... i u svome sugovorniku, paru svijetlih zrnaca pijeska, ne pronađoše ništa drugo doli nemuštog pitanja. Pitanja, bez riječi u kojem se kao i u onom što im je i um postavljao, tražio razlog njihovog postupka i generalove naredbe... Nemoj se čudit, anđele Što neću te prepoznati Ako te sretnem Bilo kad i bilo gdje Boss Gibo - Sebi dovoljna |
- 01:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 19.10.2005.
Gone in 48 seconds...
 Well, this time next year... |
- 01:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 18.10.2005.
Svirajte noćas za moju dušu
Ja ću da skitam, ja ću da pitam, Ja ću da ostarim. Al' neću naći ženu i druga, Tebe da prebolim. "Dirichletov teorem kaze da ako u razredu ima više od 12 učenika, barem dva će biti rođena u istom mjesecu; a ako ih ima više od 31, da će barem dva biti rođena na isti dan..."  Već više godina za redom, u ovo vrijeme na današnji datum, sam sa sobom odigram jednu posebnu igricu... Malu igru pogađanja; Ono što već šest uzastopnih godina pokušavam pogoditi u ove večernje sate jeste točno vrijeme... sat, minute i sekunde... "Ta pogedaj na sat", rekli biste vi, malobrojni namjernici ili slučajni čitatelji.... Ipak,ta moja mala igrica je malo kompliciranija od toga. Ono što pokušavam pogoditi jeste točno vrijeme nečega što će se desiti poslije ponoći. Nečega što je u zadnjih šest godina konstantno i uvijek se desi... i uvijek u otprilike jednako vrijeme, različito samo u sekundama.... Svake godine, uz trunčicu sumnje da će se to opet desiti, imam neopisivu slutnju, da ću one godine kad pogodim točnu minutu i sekundu, uspjeti saznati ili dokučiti razlog, razlog zašto ta poruka dolazi uvijek prije svih ostalih, u prvim kalendarskim trenucima sutrašnjeg dana. Da ću saznati da li je to kombinacija dobro podešenog podsjetnika, nesanice i laganog sna... ili nešto mnogo više...  Već šest godina za redom, na današnji dan, igram malu igricu, ishodu koje se istovremeno radujem i strepim od njega... Kazaljke moje intuicije, još uvijek u nadi i strepnji, ove godine su se zaustavile u "00:01:47"... Neka igre otpočnu! "Rođendanski paradoks govori, daje šansa da se u prostoriji u kojoj ima više od 23 osobe,nalaze bar dvije osobe rođene na isti dan veća od 50 %, usprkos svim matematičkim očekivanjima i relacijama" Ulica pusta, tragovi naši davno su nestali Boss Oliver- Svirajte noćas za moju dušu |
- 20:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 31.08.2005.
Noina arka
Ova noć je za mene poput arke Nojeve, .... Tamo gdje si ti, tamo stanuje mi duša. Žedna ljubavi Dok gledam slike poslije izlijeva gnjeva prirode, osvete majke zemlje nad našom ohološću, ostajem manje više hladnokrvan prema svemu tome, skoro pa indiferentan prema žrtvama. Ne uspjevam, iako ne mogu i priznati da ih želim vidjeti kao nešto više od brojke. Brojke od ekoliko stotina mrtvih. Brojke od nekoliko desetaka tisuća ljudskih duša koje su ostala zarobljene na milost i nemilost u New Orleansu, nekad gradu najvećeg razvrata u Americi. U Nolinu, kako to izgovaraju njegovi stanovnici. Velike vode, potopit će svijet.  Ja sam za nas arku gradio. Ispod moje palube, tvoju granu masline Nisam nikad vidio.  Zarobljeni jer nisu imali novca, automobila, da se odvezu koju stotinu kilometara, ili milja, ako su paranoični, dalje u unutrašnjost.  Ne mogu, ni radi takve ljudske patnje zaustaviti svoj svijet, preokrenuti njegovu rotaciju u nekom drugom smjeru, a i ne znam da i želim.  Ja svoj svijet okrećem, ubrzavami zaustavljam po nekim čudnim pravilima,zaustavljam ga radi sitnica, mnogo nevažnijih od ljudskog života i patnje. Stišćem tipku za pauzu, radi životinje koja će u svom vijeku primiti više pažnje, na koju će potrošiti više novca nego što je itko od onih 30ak tisuća ljudi ikad i vidio. Životinje koja živi bolje od većine ljudi na zemlji, koja ima redovite liječničke preglede svaki tjedan....  Ja svoj svijet zaustavljam, preokrećem, i mijenjam mu brzinu okretanja, čak ni ne nadajući se da će kao što golubovi pismonoše pronađu put kući, nakon duge vožnje zatvorenih očiju, uspjeti jednog dana da se vrati u svoj normalan tijek. Ja svoj svijet vedrim i oblačim, potrebno i nepotrebno. Preskačem bitno radi sitnica... zaustavljam potrebno radi nečeg tako malog, možda nebitnog, poput jednog pogleda, usamljenog osmijeha. Preskačem doručak, zaboravljam ručak, kasnim na večeru... Ostavljam sve potrebito moga truda, vremena, ono najprečje, možda najvažnije, ali sigurno najhitnije. Preskačem sa stvari na stvar, poput pčele na cvjetovima, ali bez ikakvog reda, poput pokvarene gramovonske ploče, koja svira po nekom svom neobičnom ritmu i sjetnoj melodiji. I sad kada vrijeme opet nezadrživo curi svoje zadnje minute, kada trenutak izgubljenog vrijedi nenadoknadive mjesece, srce želi još jendnom preskočiti, zaustaviti svijet i sutradan zapjevati: "Čije si pile pirgavo, što nisi meni suđena" a u meni nema niti snage ni želje da ga zaustavim. Ja svoj svijet zaustavljam, preokrećem, vedrim i oblačim na sasvim čudan način. Što od svake vrste uzeo je par. Divlje zvijeri, lavovi, crne zmije, slonovi. I dvije lude, ja i ti. Boss Gibo Noina Arka |
- 22:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 17.08.2005.
Real World
"Konja! Kraljevstvo za konja!" Noćas iz dubine srca, nečujnim i slabašnim krikom, odavno rođenim, a tek od danas istinski željnog slobode , nekako nalik Hamletovom Richardu Trećem, dozivam. Desnu ili lijevu, crnu ili bijelu........... "Konja! Kraljevstvo za konja!" Noćas iz dubine srca, nečujnim i slabašnim krikom, odavno rođenim, a tek od danas istinski željnog slobode , nekako nalik Hamletovom Richardu Trećem, dozivam. Desnu ili lijevu, crnu ili bijelu. Vječni krug koji se zatvara ispred stola postavljenog kruhom i vinom, ili samo najbiliži krvavi put do srca, brži i opasniji od svakog otrova. Svejedno. Crno ili bijelo, svijetlost ili mrak. Krikom, koji nečujno para ovu lijepljivu i mračnu noć. Krikom naivnog djeteta, koje još uvijek razlikuje dobro od zlog. Palac gore ili palac dole. Morituri te salutant. Dozivajući jedan potez kista svemoćnog nadrealnog slikara, da pomjeri granice ovih pomješanih sivih tonova. Da zamrači ovo nepoznato i sablasno nebo, koje se polutamno nadvilo iznad mene. Krikom koji se nezaustavljivo probija kroz napukle misli.  Nekad davno, objasniše mudri ljudi, jasno i jednostavno, postoji malo dobrog u zlu, i malo zla u dobrom. Kratko i jasno, crno na bijelom, i bijelo na crnom. Jin i Jang. Razumno i logično poput neizbježne izmjene dana i noći.. Ali izostaviše onu mističnu granicu između, brisani prostor, gotovo nedvidljivi sloj u kojem se naizmjenice miješaju, nasumičnim potezima, nezaustavljivo prelijevaju jedna u drugu, crna u bijelu, i obrnuto.Granici u kojoj na lažnim svetištima boli i suznim sjećanjima postojanje postaje sam svoj sudac, sudac, porota i krvnik. Mjesto koje se pretvara u začarani zatvoreni krug, krug sumnje, i polutame, u kojem ogledalo postaje najveća osuda. Mjesto nad kojim je nebo prekriveno oblacima, bez zvijezda , mira i bez sna.  Ako se život mjeri u bijeloj i crnoj, poput jina i janga, tada se sve moje želje mogu sabrati u jednu, ne iskliznuti zauvijek u međunijanse. Boss Bruce Real World |
- 03:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
U jednoj rečenici
There's one thing I know for sure girl, I don't give a damn for the same old played out scenes I don't give a damn for just the in-betweens, .... Every fool's got a reason for feelin' sorry for himself And turning his heart to stone Tonight this fool's halfway to heaven and just a mile outta hell And I feel like I'm comin' home ...tell me who i see when i look in your eyes is that you baybe or just a brilliant disguise... ...I want to know if it's you I don't trust 'cause I damn sure don't trust myself..  moj pogled na svijet na jedan drugačiji način |